O arhitekturi smo se navikli razgovarati kroz njezin odnos s povijesti umjetnosti, odnosno kao o odrazu tehnoloških promjena ili izrazu socijalne antropologije. Znamo kako kategorizirati zgrade prema obliku njihovih prozora ili ukrasnim detaljima na kapitelima stupova. Vidimo ih kao proizvod materijala i znanja koje imamo na raspolaganju. Ono što nam nije toliko blisko je kada se trebamo suočiti sa širim političkim okvirima neke zgrade, s razlogom umjesto načinom njihova postojanja. Takav previd upravo iznenađuje s obzirom na usku povezanost arhitekture i moći. Arhitektura je oduvijek ovisila o raspodjeli dragocjenih sredstava i uvijek nedostatnog ljudstva budući da je njezina izvedba oduvijek bila prepuštena volji onih koji u rukama imaju moć, a ne arhitektima.